Ratna razaranja oštetila su i uništila veliki dio proizvodnih kapaciteta, a ono što nije uništio rat, dokosurile su neuspješne privatizacije. Od nekadašnjih 140.000 radnika u drvnoj industriji i šumarstvu, danas je zaposleno nešto manje od 20.000.

„Šipad je predstavljao svjetski brend. I sada mnogi, prilikom međunarodnih kontakata sa stranim predstavnicima drvne industrije, samo traže podatke Šipada. Njima je neshvatljivo i teško je objasniti da danas mi Šipad nemamo“, kaže Mithad Ahmetović iz Vanjskotrgovinske komore Federacije.

Nekadašnje velike sisteme zamijenile su male firme, koje se uglavnom bave jednostavnim operacijama rezanja drveta i izvoze drvo u primarnom obliku kao sirovinu, dok je, navodi dalje Ahmetović, proizvodnja poluproizvoda i gotovih proizvoda od drveta i dalje na niskom nivou:

„Posebna je stvar što mi sada nemamo visoko razvijene, sofisticirane tehnologije i programe da bismo imali made in Bosnia proizvode.“

Ahmetović podsjeća kako u Federaciji još uvijek ne postoji zakon o šumama, kojim se, osim zaštite okoliša, definišu i realni pokazatelji bez kojih drvna industrija ne može planirati svoje prozvodne kvote. Stanje je još složenije ako se zna da u Federaciji postoji čak osam javnih preduzeća na kantonalnim nivoima koji vode samostalne, nezavisne politike.

U RS, s druge strane, zakoni postoje, ali i sistem koji je sektor šumarstava u potpunosti centralizirao kroz Šume RS, što je, prema mišljenju profesora Dušana Topića iz Udruženja šumskih inžinjera RS, daleko od pozitivne zakonske prakse.

„Centralizacija svih šuma u RS u jedno preduzeće, od kojega sada zavise sva ova mala preduzeća, od volje pojedinaca u vrhu tog preduzeća, tako da je došlo do totalne propasti svih malih preduzeća“, tvrdi profesor Topić.

Kao jedan od primjera monopolističkog djelovanja, Topić navodi ugovor kojim su se Šume RS obavezle da će narednih deset godina kiparskoj firmi "Forest Bio Energy" svake godine isporučivati po 400.000 kubnih metara drvnog otpada.

Iako su eksperti upozoravali da je ove količine nemoguće osigurati, do ugovora je ipak došlo.

„Ja mislim da od toga sporazuma neće biti ništa, to je je jednostavno neprovodljivo djelo“, smatra Topić.

Sve relevantne informacije pokazuju da u BiH trenutno postoji oko 2.000 pilana, većinom nelegalnih. To je, prema riječima profesora Sulejmana Redžića, šefa katedre za ekologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, jedan od osnovnih razloga zbog kojih donošenja, odnosno provođenja zakona o šumama u BiH nema.

„Problem sa degradacijom i problem sa upotrebom drvne
U BiH trenutno postoji oko 2.000 pilana, većinom nelegalnih.
mase u svrhe generiranja određenog biznisa koji korespondira sa čak uskostranačkim interesima, ili pak interesima pojedinaca i manjih skupina, a ni u kom slučaju na dobrobit društvene zajednice BiH, jer ne treba zaboraviti činjenicu da su šume upravo istinsko, zeleno zlato ove države i njena velika komparativna prednost, njena šansa“, navodi Redžić.

Očuvanje šuma, pravilno upravljanje šumama i novi način planiranja predstavljaju
važan izazov posebno za BiH, kojoj šume mogu biti važan resurs u obnovi posrnule privrede.

Iako su se prodaja i izvoz drvnog sektora utrostručili u zadnjih pet godina, ekonomski ekspert Lukša Šoljan zaključuje kako će proizvodnju i ugled koju je imao Šipad biti teško nadomjestiti bez jedinstvene strategije razvoja šumarstva i drvne industrije na najvišem nivou.

„I sutra kada eventualno uspostave nekakvu vlasničku strukturu i pokušaju da se pojave na onim tržištima, oni će se naći u ogromnim problemima osvajanja sada za njih novih tržišta, odnosno izgubljenih tržišta - jer je poznato u ekonomiji da je pet puta teže osvojiti novo tržište nego sačuvati staro“, kaže Šoljan.

RSE/LJILJAN.BA