Radnici su tada, prema modelu Markovićeve privatizacije, bili vlasnici 51 posto udjela u fabrici. 2000. godine uslijedila je privatizacija - i sve je krenulo nizbrdo.

Vlasnici preostalog dijela državnog kapitala su postali braća Vahidin i Bahrudin Čomor. Firmu su kupili uglavnom cerifikatima, izuzev 600.000 KM, koliko su po zakonu morali dati u kešu, što je kad se sabere 2,8 miliona KM.

Firma nije imala kreditnih zaduženja, da bi nakon preuzimanja pa do raspada njen dug porastao na 18 miliona KM. Firma je pod stečajem, dobar dio nekretnina i mašina je prodat, a radnici, koji su nekada s pjesmom išli na posao, danas nemaju od čega da žive:

„Ja sam radnik Zore od 1973. Došao je Čomor, koji je sve zabrljao, nas napolje izbacio. Meni lično duguju 32.000 maraka. Otišao sam na biro, otpremninu nisam dobio.“

„Nemaš šta u proizvodnji ni vidjeti. Nema ni štokova.“

„Ova fabrika je bila puna mašina koje rade diljem BiH, rade po Srbiji - čak ima indicija i u Francuskoj.“

Emir Vilić do privatizacije bio je direktor Sarabona. Fabrika se, kaže, kretala uzlazno.

„Vratili smo bili kompletan kredit 2007. koji smo digli za obnavljanje totalno razrušene fabrike. Imali smo izvoz u 10 zemalja, domaće tržište praktično bez neke velike konkurencije drugih domaćih proizvođača. Perspektiva je sigurna bila. Ali privatizacijom tvornice je došlo do toga da je izgubljena jedina tvornica čokolade u BiH koja je u tom momentu egzistirala, koja je bila četvrta u bivšoj Jugoslaviji. U ovom momentu možemo reći da je samo uvoz čokolade u BiH oko 100 miliona eura godišnje, da praktično ovi domaći, mali proizvođači koji postoje imaju samo pet posto tržišta“, navodi Vilić.

Mnogi giganti, poput Energoinvesta, nakon rata rasparčali su se i prodali. U sastavu Energoinvesta svojevremeno je bila i tvornica Vaso Miskin Crni, koja se bavila proizvodnjom i remontom željezničkih vozila i mašina. Nakon rata se osamostalila, a potom i propala. Hale su rasprodane i danas tu cvjeta potrošačko carstvo.

Energoinvest Termoaparati godinama se bori s lošom privatizacijom. Dio firme je nakon rata ostao u RS kao zasebna kompanija, a drugi u FBiH. Ovaj federalni već nekoliko puta mijenja vlasnika. Radnici nemaju plata, nije im uvezan staž, ne mogu se liječiti.

Ni onaj dio Energoinvesta - Energopetrol, koji je smatran izuzetno profitabilnim, nije se pokazao kao uspješan u procesu dokapitalizacije.

Vlada FBiH donijela je odluku da stavi na čekanje dokapitalizaciju 22 posto udjela države u ovoj kompaniji dok se ne riješe sporna dugovanja prema radnicima i obaveze koja imaju kako vlada tako i konzorcij Ina Mol, koji je vlasnik većinskog paketa Energopetrola koji je u minusu od 12 miliona KM. I premijer FBiH Nermin Nikšić je potvrdio da je ranije sklopljeni ugovor štetan:

„Ugovor postoji i on je takav kakav jeste. Vrlo je jasno da oni za koje se eventualno pokaže da su odgovorni treba da snose svoj dio odgovornosti. Mi smo vrlo jasno rekli da u ovom trenutku mi ovaj ugovor koji je štetan ne možemo izvršiti.“

Mnoge su firme u BiH prodavane za jednu KM, bez obzira na to kakva je njihova prespektiva. Nije se vodilo računa ni o tome kakva su njihova potraživanja iz inostranstva. Pokušaj ovakve privatizacije doživjela je i Hidrogradnja, koja je odlukom Vlade ipak stavljena na čekanje.

„2001. godine bio je pokušaj privatizacije Hidrogradnje maltene za jednu KM, a nakon toga Hidrogradnja je naplatila preko 200 miliona KM odštete iz Iraka. Mi smo dali saglasnost za potpisivanje sporazuma za naplatu potraživanja po osnovu dugovanja iz Iraka preko banke JUMBES banke, gdje se spor vodi zadnjih 10, 12 godina, i po tom osnovu Hidrogradnja će naplatiti između 30 i 40 miliona KM, zavisno od obračuna kamata“, kaže ministar energije industrije i rudarstva FBiH Erdal Trhulj.

No, za mnoge je kasno. Veliku odgovornost snose agencije za privatizaciju, te vlade koje su bez ikakvih valjanih planova i obezbjeđenja investicija, ali i poslovnog cilja, prodavale firme.

„Najčešće se dešava da onaj ko se javi da kupi neko državno preduzeće ima druge ciljeve, a nema ciljeve da nastavi s tom proizvodnjom. Zatim, obeća se olako velika investicija koja se nikad ne realizuje, onda se mora poništiti privatizacija. To je već trauma“, navodi profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Boris Tihi.

I izuzetno perspektivne firme koje su na velika zvona prodavane stranim investitorima, poput Rafinerije nafte Brod koju je, uz Rafineriju ulja u Modriči i lanac benzinskih pumpi Petrol, kupio ruski investitor “Njeftegazinkor”, bilježe gubitke. Od 2007., kada je prodata, za Rafineriju se vežu gubici.

Posljednji podaci govore da su samo u prvom kvartalu ove godine u gubitku 9,2 miliona KM. A kako posluje, govore i podaci da je matična ruska kompanija od svoje kompanije u Brodu prošle godine naplatila 11 miliona maraka penala i preko 24 miliona maraka kamata za kredite kojima je Rafineriju sama opteretila.

Primjera je nebrojeno. U maloj privatizaciji, naprimjer, prodato je oko
80 objekata Famosa u Hadžićima, te je nekadašnji gigant ostao bez perspektivnih objekata koji bi privukli kupce za ono što je preostalo.

Sprema se privatizacija UNIS-a , te Šipada Export- Import, koji je također prodao dio svoje atraktivne imovine. Na mjestima giganata, poput pojedinih Unioninvestovih firmi, danas su stambeno-poslovni centri. Proizvodnja je zamrla, a svaka prilika za njen oporavak davno i dijelom svjesno - propuštena.

RSE/LJILJAN.BA